Petar Ogurlić: Primorje u mojim očima (3/3)

Svi ti sjajni rezultati, a ne samo spomenutih nego čitavog plivačkog kluba. Mihovil Dorčić i Marin Glavočić uz suradnike Željka Lukanovića i Frana Rupčića, vuču povjesni potez i angažiraju za glavnog trenera Dimitra Bobeva, bugarskog plivačkog stručnjaka. To se pokazalo kao odličan potez, ali vremena su tada teška, olovna. Bjesnio je rat u Lici, zadarskom i dubrovačkom zaleđu i Slavoniji, pa je plivačka aktivnost bila dosta skučena, ali u novoj samostalnoj državi Hrvatskoj, plivanje nije dobilo pravo građanstva. Najbolji hrvatski plivači nisu sudjelovali na Olimpijskim igrama 1992. godine u Barceloni, kada je Hrvatska primljena u Olimpijsku obitelj, pa su hrvatski reprezentativci Miloš Milošević, Dorotea Bralić, Edita Šepić, Ana Celić, Marijan Kanjer i Alen Lončar, ostali kod kuće. Neodlazak na Olimpijske igre, revoltirao je plivačke radnike, pa je na udaru bio Antun Vrdoljak, tadašnji predsjednik Hrvatskog olimpijkog odbora, koji se nije založio da kandidati za Olimpijske igre, na čelu s Milošem Miloševićem, odu u Barcelonu. Poznata je ona povijesna izjava Tončija Vrdoljaka da bi "i njegova punica htjela na Olimpijadu"!? Revolt je bio snažan, a odgovor na takav stav HOO-a, došao je ubrzo iz Palme de Mallorce, gdje je odbjegli Splićanin, nesuđeni olimpijac, na Svjetskom prvenstvu u 25-metarskom bazenu početkom 1993. godine osvojio titulu prvaka svijeta na 100 m leptira (52.79) Miloš Milošević, koji se u Rijeci pripremao za Olimpijske igre, jer u Splitu, zahvaćenim ratom, nije imao uvjete za rad i napredovanje, nakon Olimpijade seli u Rijeku, gdje je objeručke primljen. Plivački djelatnici i trener Bobev vidjeli su još ranije da je to plivački biser i tko ne bi primio takvog plivača u svoje redove. Što je i potvrdio na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. Stopama Miloševića krenuo je i drugi Splićanin Miroslav Vučetić i doplivao do Kantride.

Neki zlobnici prigovaraju što je Primorje postala oaza za Miloševića, Vučetića, kasnije Tomislava Karla, Marka Strahiju, Krešimira Čača, Ivana Mladinu, Smiljanu Marinović i na kraju Duju Draganju. S tim se mišljenjima i prigovorima ne slažem, niti sam takve podržavao, jer je riječ prvenstveno o tome da je tadašnje Primorje Riječka banka bio klub širokih vidika te da je prerastao lokalne okvire i postao nacionalni klub iz kojega je najviše koristi imala hrvatska plivačka reprezentacija. Sva ulaganja u te plivače i plivačice, koji u svojim klubovima nisu imali uvjeta za napredak,a našli su to u Rijeci među svojim plivačkim istomišljenicima. A Duje Draganja se odmah odužio Primorju i Rijeci s dvije srebrne medalje s Olimpijade u Ateni 2004. i s Svjetskog prvenstva u Montrealu 2005. godine.

Čelnici kluba Željko Lukanović, Mihovil Dorčić, Marin Glavočić, Franjo Rupčić, Mladen Rajković, Zoran Mišković, Miro Jelovica, Ranko Dorčić, Martin Šepić, Nenad Pijevac, (od kojih su posljednja dvojica pokojna), znali su vući prave poteze. Uvijek su išli samo prema boljem, prema vrhu gdje su godinama od kada su na prvim pozicijama Kluba. Danas toj garnituri priključili su se oni mlađi: Lea Miletić, Miloš Milošević, Ferdo Hirec, Milan Boškić, Đurđa Jurasić, Borka Radović, Katarina Jusup i drugi.

Dorotea Bralić, ostat će zlatnim slovima upisana u povijest plivačkog sporta Rijeke i Primorja. Djevojka sa Sušaka voljela je plivanje, voljela je svoj klub i niti jedna plivačica nije kao Dorotea donijela klubu toliko naslova i toliko bodova. Na Mediteranskim igrama u Montpellieru osvojila je dvije bročane medalje. Pojedinačno i u štafeti s klupskom kolegicom Gabrijelom Ujčić. I za vrijeme studija u Americi, Bralićka je dolazila u Rijeku i plivala za svoj klub. Dva puta bila je sportašica grada Rijeke. Kada je završila studije na Sveučilištu na Floridi, plivanju je rekla zbogom. Dobivenu ponudu za napredovanjem nije odbila. U klubu su to shvatili i zahvalili joj za sve što je dala klubu, a dala je 14 godina svoje mladosti. No, ne želim zanemariti i ostale odlične i vrijedne plivačice Primorja kao Anu Celić, koja je prerano otišla iz plivanja, Anu Car, Sanju Brkljačić, Gabrijelu Ujčić i druge. 1994. i 1995. godine su godine riječkog plivanja. Gdje god su nastupili, članovi Primorja Riječke banke osvajali su pregršt zlatnih i onih manje zlatnih medalja ali izuzetno vrijednih. Tih godina dominantni u bazenu su bili Miloš Milošević, Miroslav Vučetić, Alen Lončar, Marijan Kanjer, Gabrijela Ujčić, Dorotea Bralić, Sanja Brkljačić, Barbara Fatur i druge.

Preraspodjelom posla u redakciji nisam više tako usko vezan za plivanje, ali pratim sve što se događa. Sigurno da sam pratio velike uspjehe kluba, a osobito zvijezdane trenutke Miloša Miloševića, Marka Strahije, Marijana Kanjera, Krešimira Čača i drugih i veselio se zajedno s stručnim timom i vodstvom kluba.

Veliki su rezultati u radu škole plivanja, za koju u Rijeci vlada veliki interes. To dokazuje da se u Primorju dobro radi i da roditelji s radošću prepuštaju svoju djecu učiteljima plivanja. To je velika stvar.

Današnje Primorje Croatia osiguranje, prije toga četiri godine s dodatkom Erste banka, ostvaruje izuzetno vrijedne rezultate, dvostruki je ekipni prvak Hrvatske 2005. i 2006. godine, Primorjaši dominiraju u svim mlađim kategorijama od juniora, juniorki, mlađih juniora, mlađih juniorki, kadeta i kadetkinja su prvaci države. Za te uspjehe imaju prvenstveno treneri Robert Dorčić, Bistra Gospodinova, Davorka Tomljanović i drugi treneri.

Eto, to je moje viđenje Primorja izvana, ali i iznutra gdje vlada sklad i razumijevanje. Velike rezultate ostvarili su u organizacijama brojnim natjecanja bilo da se radi na regionalnom, državnom ili na međunarodnom nivou. Primorje je sposobno organizirati i najveća plivačka natjecanja, pa se nadam da će i Europsko prvenstvo 2008. godine.